Romaneskni dijalog s Camusom

Naslov odličnog romana Mersault, protuistraga, izvorno u Francuskoj objavljena 2013. i nagrađena najvažnijom francuskom književnom nagradom Goncourt, već sugerira o čemu je tu riječ – alžirski pisac Kamel Daoud bezimenom ubijenom Arapinu iz Camusova Stranca daje identitet i ime, i to čini pripovijedanjem njegova brata Haruna o njemu. Nevina žrtva tako prestaje biti bezimen i bezličan lik iz „domorodačke“ mase i napokon postaje osoba (imena Musa), a Daoud ispisuje životnu putanju žrtve, od rođenja pa do onog apsurdnog, besmislenog metka na žalu ispaljena u njega na stranicama Camusova egzistencijalističkog remek-djela.

Na više mjesta u romanu žrtvin brat Harun naglašava da mu je brata takva smrt učinila besmrtnim. No osim što se time referira na neprežaljenost (osobito kod majke koja je od te smrti stvorila opsesiju i koja tom smrti teško opterećuje drugoga sina) posrijedi je i intertekstualna igra, referiranje na besmrtnost romana skrojena oko te besmislene smrti. Daoud neprestano balansira na uskom razmeđu dvaju svjetova, umjetno stvorena svijeta u Camusovoj književnosti, dakle realnosti fikcije, i svijeta iz kojega on kao autor progovara; on se iz pozicije lika fikcije poigrava umjetno stvorenim svijetom i svijetom iz kojeg se obraća stvarnim čitateljima i na taj način zapravo briše granicu između postojeće realnosti i realnosti umjetnošću stvorene zbilje te postavlja znak jednakosti između stvarnosti i fikcije, života i umjetnosti. Štoviše, on posredovanjem svoje proze ispravlja nepravdu počinjenu u unutarknjiževnoj stvarnosti, čime zapravo istovremeno simbolički nastoji ispraviti nepravdu – kolonizacijsku – stvarnoga svijeta.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Daoudov pripovjedač čak se povremeno izravno obraća Camusu, ulazi u dijalog s njim, pita se gdje je točno Mersaultov grob i iznosi sumnju u istinitost Mersaultovih tvrdnji o njegovu podrijetlu te tvrdi da se raspitivao u Hadžutu i da se tamo nitko ne sjeća pogreba neke kršćanke. No iako pripovijedanjem u Ich-formi upućenim neimenovanu naratorovu sugovorniku čitatelja pretvara u svojevrsna istražitelja koji slušajući ispovijed spaja konce priče ispunjene dvama ubojstvima, pripovjedač u tom zamišljenom istražitelju ponajprije ipak vidi sama sebe kako bi se konačno oslobodio te smrti kojom je cijeloga života opterećen i koja ga svakodnevno neprestano guši, kako bi napokon  „raspirio oganj vlastitog prisustva u životu“. A rečena pozicija koju Harun kao pripovjedač zauzima – pripovijedanje kao iskaz čitatelju kao zamišljenom istražitelju – svojevrsna je implicitna optužba upućena kolonizatorima (jer istraga nakon bratova ubojstva nije ni uslijedila). No u kritičnosti on nije jednostran jer pišući iz perspektive naratora koji je ateist Daoud priču obilato ispunjava kritikom radikalnog islama kao i alžirske stvarnosti i njegovih stanovnika, zbog čega je čak protiv njega podignuta i fetva. Pa tako njegov Harun primjerice već na 29. stranici kaže: „Da, Alžir u mome sjećanju prljav je stvor, pokvaren, kradljivac ljudi, vjeroloman i mračan“, dodajući kako u Oranu čovjek ima „dojam da se ljudi srde na grad, da dolaze pljačkati tuđu zemlju. Grad je za njih plijen, ponašaju se prema njemu kao prema staroj bludnici, vrijeđaju ga, zlostavljaju, bacaju mu smeće u lice i neprestano ga uspoređuju sa zdravom i čistom varošicom kakvom je nekoć bio, ali ga više ne mogu napustiti jer im je on jedini izlaz na more i mjesto najudaljenije od pustinje”.  A osobito je kritičan prema vremenu nakon stečene neovisnosti koje je značilo smjenu tlačitelja – inozemne su zamijenili domaći.

A i to pokazuje da je i Harun zapravo inačica Mersaulta, stranac u svijetu u kojem živi i koji ga okružuje, unatoč pripadnosti tomu podneblju. Također, kao i Mersault, i on je lišen emocija; ubio je u vrijeme rata za neovisnost jednoga nevinog Francuza, kao restituciju za smrt brata, nakon čega je osjetio golemo olakšanje, jer više ne mora živjeti pod teretom predodređenosti za ubojstvo odmazde; kao ateist ravnodušan je spram vjere, a ravnodušan je nakon počinjena ubojstva napokon postao i spram majke, počinjenim se ubojstvom oslobodivši majčina cjeloživotnoga gušenja tugom za ubijenim sinom i njezina neprestana implicitna navođenja na osvetu. I baš kao i Mersault i Harun je tu, ali i nije tu, ali ne stoga što je poput njega spram svega ravnodušan (iako to i jest) nego zbog svoje nacionalne pripadnosti, svjestan da je i on tek jedan među mnogima, jedan od istih, a čemu se nastoji suprotstaviti rekonstrukcijom identiteta vlastitog brata, ljut što, kako kaže, „već punih sedamdeset godina svi se složno trude na brzinu ukloniti tijelo žrtve, a mjesto ubojstva pretvoriti u nematerijalni muzej“.

Dok iznosi priču, Kamel Daoud ubacuje motive i odsječke fabule koje njegov roman čine svojevrsnom preslikom Stranca, ali i analitički osvjetljava pojedine njegove aspekte, iako njegov Harun već na drugoj stranici romana traži alibi riječima: „Ubojica je postao slavan, a njegova priča je tako dobro napisana da mi ne pada na pamet oponašati ga.“ Daoud višekratno pokazuje da je svjestan kako je Camusovo neimenovanje ubijenoga Arapina njegova snažna osuda kolonizatorskih mu sunarodnjaka. No on također naglašava da apsurd Stranca nije u besmislenoj smrti Harunova brata – dakle ne u tome što je Mersault počinio, a naročito ne u Mersaultovu ponašanju, jer bi to Mersaulta pretvorilo u žrtvu – nego je apsurd upravo u toj žrtvinoj neimenovanosti, što je pak odraz apsurda kao esencije položaja koloniziranih. Odnosno, njegovim riječima: „Apsurd, to je ono što moj brat i ja nosimo na grbači ili u utrobi naše zemlje, a ne ono što je drugi bio ili počinio.“